ŽENIDBA

Prve stranice Biblije govore nam kako je Bog stvorio čovjeka. Stvorio ga je kao muško i žensko. Prva zapovijed čovjeku, na prvoj stranici Svetog Pisma glasi: plodite se i množite i zemlju napučite i sebi je podložite. Osim što nam ova riječ govori o tome da je sve stvoreno za čovjeka, vidimo i da je Božja volja zajedništvo između muškarca i žene. Premda od kako je svijeta i vijeka postoje svjedočanstva o različitim oblicima zajedništva, a osobito danas, ipak ako želimo ostati vjerni kršćanskom tj. Božjem konceptu, onda s prvih stranica Biblije ne možemo previdjeti kako je brak isključivo zajednica muškarca i žene. Sve drugo može biti i postoji neovisno o učenju Crkve, ali se nikada neće moći proglasiti brakom koji je dakle naravna i teološka zajednica muškarca i žene utemeljena u Božjem naumu o čovjeku. Krist Isus tu naravnu instituciju braka uzdiže na dostojanstvo sakramenta. Tako više muž i žena nisu dvoje nego jedno tijelo koje se veže neraskidivim vezom sakramenta. Sv. Pavao pišući o ženidbi polazi od ljubavi između Krista i Crkve te tumači kako je bračna ljubav slika ove Božanske ljubavi prema njegovoj Zaručnici - Crkvi. Polazeći od Kristove ljubavi i vjernosti, sv. Pavao zaključuje kako takvom istom ljubavlju muževi treba da ljube svoje žene, a žene da budu podložne svojim muževima kao znak te iste ljubavi. Živeći ženidbu kao sakramenat predanja i služenja kršćanski supružnici tako postaju živa slika Božje ljubavi u ovom svijetu. Ovo je jedini sakramenat kojega ne podjeljuje svećenik, nego zaručnici jedno drugom. U ovom našem vremenu svjedoci smo duboke krize ne samo življenja nego i poimanja ovog sakramenta što kao posljedicu ima urušavanje ne samo obitelji, nego s njom u onom klasičnom kršćanskom smislu, urušava se i društvo i civilizacija koja je utemeljena na toj istoj polaznoj točki – obitelji! Prepoznajemo danas kako bez zdrave i stabilne obitelji nema niti zdrave ni stabilne osobe, a posljedično onda niti društva u njegovoj cjelini. Iz svega rečenog možemo zaključiti kako je brak žila kucavica ne samo Crkve nego i društva i kao takva savršen indikator kako i koliko su se ljudi udaljili od Božjeg nauma o braku i obitelji. Tim više dolazi do izražaja potreba ozbiljnije ne samo katehetske pouke, nego i kršćanskog odgoja za brak i obitelj. Priprava za brak ona dalja u obitelji i ona bliža kad se dvoje zaručnika odluči za brak mora biti ozbiljnija i sustavnija na osobnoj i kolektivnoj razini, ako želimo braku i obitelji vratiti dostojanstvo, a time i utjecati na bolje sutra ovog društva. Sakramenat ženidbe kao i svećeničkog reda čini skupinu sakramenata u službi zajednice. Tako oba ova sakramenta stoje u službi Crkve, te u njima prepoznajemo dva redovita oblika kršćanske egzistencije a to su brak ili celibat tj. svećeništvo ili redovništvo. Oba su važna, jedan na drugoga usmjereni i jedan o drugom ovisni. Bez zdravih obitelji nema niti zdravih ne samo osoba, nego i novih svećeničkih i redovničkih zvanja, bez kojih opet nema Crkve. Bog u svom promislu stavio je čovjeka u ovaj sakramentalni dinamizam. Stoga je krajnje vrijeme da spoznamo kako glede ova dva sakrementa za nas katolike drugog puta nema! Služiti Bogu i jedni drugima bilo u svetosti ženidbenog zajedništva bilo u sakramentu svećeničkog reda od iste je važnosti i istoga dostojanstva. Jedno i drugo jednako važno i presudno za naše spasenje!