ISPOVIJED

U ovom sakramentu Isus nam je ostavio otvorena vrata svoga milosrđa tijekom ovozemaljskog putovanja. Na našem životnom putu prema nebeskoj domovini često, štoviše svednevice odlazimo od Boga, okrećemo mu leđa i živimo onkraj ne samo njegovih zapovijedi nego i njegove volje za nas. Sve to rađa duhovnom smrću i odijeljenošću od Boga. Tako grijehom ranjen i okovan čovjek ne nalazi utjehe i lijeka na ovom svijetu, premda mu ga mnogi nude do li u ovom spasonosnom sakramentu u kojemu nam preko svećenika Bog oprašta naše grijehe.

Nakon što čovjek postane svjestan svojih grijeha nužno je za njih se pokajati! To znači žaliti zbog počinjenog grijeha i odlučiti više ne griješiti! Crkva nas uči da postoje dvije vrste kajanja, savršeno i nesavršeno. Savršeno kajanje je kada se kajemo što smo povrijedili ljubav Božju i sagriješili protiv Onoga koji je za nas sama dobrota, dok je nesavršeno kajanje, kajanje iz straha da ne dospijemo u pakao. Premda smo u ljubavi prema Bogu često nesavršeni i premda bi ideal bio uvijek imati savršeno kajanje, za oproštenje grijeha dovoljno je imati i  nesavršeno kajanje!

Sakramentalna ispovijed jedina nam oprašta grijehe. Svećenik je oruđe po kojem sam Bog oprašta nama ljudima. Svećenik ne bi trebao biti smetnja već pomoć u ispovijedi kao otac, sudac i liječnik da nam pomogne prepoznati, priznati, pokajati se i na koncu po njegovu odriješenju,  koje u ime Božje nama podjeljuje, zadobiti milost oproštenja.

Koliko i kada se ispovijedati mnogi vjernici pitaju nas svećenike! Crkvena zapovijed donosi donju granicu. Najmanje jednom godišnje! To je minimum i svakako nedovoljno, ali Crkva kao majka želi što više raskriliti granice Božjega milosrđa i što više ljudi zahvatiti Božjim oproštenjem. Svaki ozbiljan vjernik koji drži do svog odnosa s Bogom ima češću potrebu za svetom ispovijedi. Promatrajući nas ljude prepoznajemo zakonitost: što je čovjek dalje od Boga to je samozadovoljniji sa samim sobom. Naprotiv pak što smo bliže Bogu u svom duhovnom životu, sve više imamo potrebu za ovim spasonosnim sakramentom. Nema dakle ozbiljnog duhovnog života, bez ozbiljnog pristupa svetoj ispovijedi! U tom smislu čini se da duže od mjesec dana nikako nije dobro da nam prođe od posljednje ispovijedi, a po potrebi uvijek može i češće. Sve što bi bilo rijeđe od jednom mjesečno, odvodi nas od nas samih i dragog Boga.

Kao zaključak nameće nam se istina da kao što imamo higijenu tijela pa se redovito, svednevice brinemo za svoje tijelo, koliko bi više trebali i morali misliti na svoju dušu i njezinu higijenu, jer nam o njoj ovisi vječnost!