KRŠTENJE

Prvi je to i temeljni sakramenat Crkve po kojem nam Bog prašta ljagu Istočnog grijeha,  postajemo djeca Božja i primamo milost posvetnu. Za ovaj sakramenat postoji vrlo važan uvjet, koji se na žalost često nedovoljno ozbiljno shvaća, što rezultira mnoštvom sakramentaliziranih,  a ne doista evangeliziranih katolika, a to je vjera roditlja. Zašto? Zato što je jedino  življena vjera roditelja kadra od onih koji prenose biološki život učiniti prve i prave odgojitelje u vjeri!Tako roditelji postaju oni koji djetetu uz biološki još više daju i život vječni svojom riječju, svojim životom. Koliko je važna uloga prvih odgojitelja u vjeri – roditelja – govori i činjenica da Crkva kršteniku uz roditelje kao dodatno jamstvo daje i kuma. Kum dakle kod krštenja i još više u životu krštenika nema dekorativnu zadaću, već egzistencijalni zadatak da uz roditelje koji su prvi svjedoci vjere, bude dodatna mjera, drugi svjedok vjere. Tako prva zadaća roditelja i kumova jest živo svjedočanstvo vjere, a ono se često puta neće iscrpljivati niti u riječi, niti u činu već zapravo u čitavom obiteljskom ozračju koje ili jest ili nije katoličko, vjerničko. Tek tada krštenje ima onaj nužni ambijent te praćeno riječju i primjerom onih najbližih može donijeti plod za život vječni.

Druga važna tema kad govorimo o krštenju je odnos prema zajednici Crkve koji se preko župne zajednice gradi i ostvaruje s čitavom zajednicom Crkve Kristove u ovom svijetu. Upravo zato, bez iskrenog, dubokog, praktičnog i sakramentalnog odnosa sa Crkvom nije moguće ostvariti preduvjet za krštenje – a to je živa i djelotvorna vjera. Dakle, ako se u župnoj zajednici – Crkvi – pojavljujemo samo kada nešto trebamo, to ne znači da smo pobožni, niti da smo uredni katolici, već to zapravo znači da smo oni koji obavljaju svetinje, a ne žive ih! U tom smislu zaključujem, kako bez aktivnog sudjelovanja u Euharistiji – svetoj misi – kao i u drugim sakramentima od kojih posebno još izdvajamo ispovijed, nema niti plodnog kršćanskog života. Da bi dakle mogli odgovoriti na zadatak prvih odgojitelja u vjeri, roditelji i sami moraju imati uredan sakramentalni život, te druge oblike povezanosti sa zajednicom Crkve kroz svoju župu.

Na koncu još jedna važna napomena. U prvim godinama djetetova života vrlo je važno da roditelji shvate kako su oni svojoj djeci namjesto dragog Boga. Njih djeca gledaju, od njih uče i njih kopiraju. Ako su roditelji osrednji i djeca će biti. Ako roditelji samo obavljaju kršćanske dužnosti i obveze a ne žive ih svim srcem kao svoje opredjeljenje, niti djeca neće bidi drugačija. U tom smislu, često ono vječno opredjeljenje, ali i kvalitetu kršćanskog života u svojoj djeci određuju roditelji svojim odnosom prema vjeri tj. Bogu. Valja nam dakle sa strahom i trepetom raditi oko svoga, ali i spasenja svoje djece, jer smo za njega odgovorni kao roditelji. Nemojmo dopustiti da rađamo djecu samo za ovaj svijet i poslije njega vječnu propast tj. pakao. Po krštenju se djeca rađaju za život vječni, pa onda ih tako i odgojimo da bi nakon ovog zemaljskog života prispjeli i zadobili život vječni. 

Premda je danas najčešći oblik krštenja u dječjoj dobi, ipak Crkva je dugi niz stoljeća krstila odrasle. I danas to čini! Kad netko odrastao odluči krstiti se, treba se prvo javiti u župu na čijem području stanuje, a onda će u dogovoru sa župnikom započeti vrijeme priprave koje se zove Katekumenat.